- Chapter 29 -

S one strane okova iluzije, tragom crnih leptira.


02.01.2010.

Norwegian Wood - (Haruki Murakami)

- Čekaš savršenu ljubav?
- Ne, čak i ja znam da to ne postoji. Ja tražim sebičnost. Savršenu sebičnost.

Na primjer, kažem ti da mi se jede biskvit s jagodama, a ti prekineš sve svoje poslove i otrčiš da mi ga kupiš. I vratiš se bez daha, padneš na koljena i pružiš mi biskvit.  A ja kažem da mi se to više ne jede i bacim ga kroz prozor. To je ono što ja tražim.
- Nisam siguran da to ima ikakve veze s ljubavlju - rekao sam pomalo začuđen.
- Ima - rekla je.
- Samo ti to ne znaš. Ima trenutaka u životu djevojke kad su ovakve stvari jako važne.


- Bacanje biskvita sa jagodama kroz prozor?
- Upravo to. I kad to uradim, želim da mi se muškarac izvini: “Sad mi je jasno, Midori. Baš sam bio budala! Trebao sam znati da ti se neće više jesti biskvit s jagodama. Inteligentan sam i osećajan kao magarac.

Da bih popravio grešku, idem da ti kupim nešto drugo.

Šta bi volela? Čokoladni šlag?
Kolač od sira?“
- I šta onda?
- Onda bih mu pružila svu ljubav koju zaslužuje za ono što je učinio.
- Meni to izgleda ludo.
- E, za mene je to ljubav....

17.12.2009.

Bjekstvo od promjene

Strah od promjene koji u nekim slučajevima uspijeva potpuno obuzeti fizičko i mentalno polje čovjeka, javlja se i u drugim aspektima: strah od avanture (nepoznatog), strah od rizika, strah od gubitka stvari, pa i strah od ishoda.
Mnogo je puta rečeno da je čovjek "životinja s navikama" i to je istina.

Čovjek ima mnogo "gospodara" koji brinu o tome da ga nauče određenim navikama koje mu daju osjećaj sigurnosti unutar skupine. Ti isti "gospodari" se brinu i o tome da stvaraju strah od gubljenja tih istih navika, barem do tada dok to odgovara namjerama spomenutih "poučavatelja".

Mi rastemo u društvu oblikovanom različitim motivacijama: neke od njih su prirodne i svojstvene historijskim potrebama, dok su druge stvorili interesi i mode koji upravljaju pokretima velikih masa tijekom nekog vremena.
To su, prije svega, umjetne potrebe, ili one koje, obojene neprirodnošću, najviše sputavaju ljude i sprječavaju mijenjanje u bilo kojem smislu.

Objasnimo to na slijedećem primjeru: voljeti i osjećati se voljen je prirodna potreba svakog ljudskog bića. No, pomodni društveni zahtjevi vezuju uz ljubav cijeli niz uvjeta koji je čine umjetnom i gotovo nemogućom živjeti. Tako, osim osjećaja, treba imati materijalna dobra i utjecajan položaj, a to zatvara vrata iskrenom zajedničkom životu.
Čovjek promatra što čine ostali i ponavljanjem tih djela postiže određeni psihološki mir koji mu omogućava da se dostojno smjesti unutar zajednice. On se bori kako bi stekao stvari koje se smatraju neophodnima, a kad ih jednom stekne, ne smije ih napustiti jer bi time izgubio vlastitu stabilnost, koja se nažalost oslanja na osnove koje su izvan njega samog.
Na isti način mode nameću određene stilove ponašanja, izražavanja, ljudskih odnosa, mišljenja i vjerovanja koji osiguravaju "normalnost" bar za neko vrijeme. Treba biti u toku da bi se slijedila ova nametnuta strujanja i mijenjati se s njima kako se ni za jedan korak ne bi udaljili od stada.
Otuda potječe strah od promjene. Svaka promjena, ako je istinska, podrazumijeva izdvajanje bilo u dobrom ili lošem smislu, napuštanje općeprihvaćenih normi, riskiranje da se bude različit i da se izgube neke od cijenjenih vrijednosti ustoličenih upravo onom neprirodnošću. Moguć je i nestanak lažne naklonosti onih koji su nas malo ili nimalo voljeli, kao i nestalnog ugleda postignutog vezivanjem uz prolaznu pomodnost.
Prva i osnovna promjena koju moramo pokrenuti je buđenje svijesti. Netom što ona izroni iz amorfne mase naših potreba i fizičkih, psihičkih i mentalnih prohtjeva, ona istovremeno pokreće cijeli niz promjena.
Dok se živi na slijepo, malo znači usvojiti ovaj ili onaj oblik ponašanja i u njemu se učvršćivati, ali aktivna svijest obavezuje na to da se ponovo preispitaju mnogi aspekti života koji prije njenog pojavljivanja nisu imali nikakvu važnost.

I više nego o promjenama, trebali bismo govoriti o jedinstvenim i istinskim elementima ljudskog bića, izvan doticaja promjena materijalne prirode, izvan doticaja života i smrti, strasti i mnijenja.
Zašto se onda bojimo promjena, kad smo svjesni da će nam ove osobite promjene donijeti samo dobro i dovesti nas do većeg duhovnog razvitka?
Zato što se one moraju postići vlastitim snagama, licem u lice sa samim sobom, a da pri tome odobravanje, pohvale i kritike drugih nemaju nikakvu važnost. Zato što te promjene očigledno podrazumijevaju i neke gubitke, ali to su gubici koji će otvoriti prolaz novim stabilnim i harmoničnim vrijednostima. Zato što svaka promjena sadrži rizike. Uostalom, mi ne poznajemo nijednog heroja, nijednog miljenika bogova koji nije prolazio iskušenja s rizikom i koji nije iskušao SVE do svog pobjedonosnog izlaska. I kao što smo prije rekli, zato što postoje i oni koji se plaše uspjeha, koji znaju da će se, kad se on ostvari, morati držati na visini tog uspjeha. Pri tome si neće smjeti dopustiti padove ili depresije, budući da taj unutarnji uspjeh postavlja čvrste i odlučne zahtjeve pred vlastitom sviješću.
No, da li je to vrijedno pokušaja?
Sudbina čovjeka je u tome da dođe do najsavršenijeg stanja kao čovjek i, kako to navode ezoterijske tradicije svih vremena, da u svakom smislu raste u onom što je izvan ljudske uvjetovanosti dok se ne pokaže dostojnim učenikom bogova a ne već spomenutih "poučavatelja ljudi".

Prije ili kasnije, do te sudbine moramo doći svi, s više ili manje patnje. Promjena je obvezatan uvjet. Dakle, zašto ne početi istog trenutka? Zašto se ne riješiti straha koji sam po sebi nije nešto pozitivno? Zašto ne razvijati hrabrost onoga koji zna što hoće i koji se za to bori?
Izbor je na nama: ili banalni strah od promjene onoga što se svakako mijenja i tako nas ostavlja nesposobnima, ili odlučna smjelost na definitivnu promjenu koja nas pretvara u muškarce i žene time potvrđene i sigurne u same sebe, koji kroče kroz Život licem prema Sudbini.

17.12.2009.

~ Pulp Fiction ~ Quote



- Why do we feel it's necessary to yak about bullshit in order to be comfortable?

- I don't know. That's a good question.

- That's when you know you've found somebody special.
When you can just shut the fuck up for a minute and comfortably enjoy the silenc
e.

17.12.2009.

Panika Samoće - Tin Ujević

Kada mi je dosadno, uvijek mi samo drugi dosađuju, sam sebi nikad ne dosađujem, sam se mogu samo nečim zanimati.
Jer i misli su dobre drugarice, vrlo zabavne i dosjetljive.
I zato ne poznajem prave samoće, i otkako mi je prošlo petnaest godina ne postavljam samoći nikakvu aureolu.
Prava samoća možda vodi ravno u zločin.
A ja važim tako neženiv, ljepše nego onaj namrgođeni Danac.
U samoći sam dozreo.
Ali što je bila ta samoća nego poravnjanje, slivanje nekih mora s jednim velikim oceanom?
Što je bila ta samoća nego ujedinjavanje u sebi raznih glasova, raznih nagona?
Traženje veze i saobraćaja.

Samoća može biti panična, kao neke nepregledne prašume.
Iz takve samoće mogu šiknuti izvori ludila, mahnitanje, ali teško mi je samoći dati onu svetinju, i ono prokletstvo, te da bude kao jedan genij.
Oni vode u tajnu objasnivši se.
Samotni su vrhunci kao Mont Blanc i Jungfrau, ali je ljudska samoća ipak samo poza.

Veći iznos rada nas poglavito miješa s čovječanstvom, a ne bratimljenje uz čašu, teatralno grljenje, i popuštanje nemjerodavnosti, tovrina i lupanar.
Podjednaka bogatstva uma na korist su zajednicama, a pojedinačne propasti rupe su koje će rasparati haljinu.
Ja biram društvo, rado volim da ostanem sam, jer duhovno sam sebi najbolje mogu pomoći.
U evanđeoskoj priči je bio jedan đavo koji se zvao Legija, i taj je potopio jedno krdo svinja.
Ne mogu se previše družiti kad sam samo do neke mjere saopćiv.
Prava je samoća uvijek dobro društvo – isto onako kako je svaka srijeda kraj, jer u stvari nema sredine.
Ja cijenim ljude koji su dobri i duboki bez svjedoka, koji su sami za se istinoljubivi svjedoci...
A tek mislioci su se prvi naučili da budu privatni, tajni ljudi.

17.12.2009.

Opomena - Desanka Maksimović

Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.

Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.

Može mi se učiniti
da tonem u zvuke,
pa ću ruke
svakom pružiti.

Može mi se učiniti
lepo i slatko
voleti kratko
za jedan dan.

Ili mogu kom reći u tome
času čudesno sjajnu,
predragu mi tajnu
koliko te volim.

O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Učiniće mi se: negde u šumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.

Učiniće mi se: crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme.

Učiniće mi se: negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
krvavog srca u ranu dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.

17.12.2009.

Enyoj.

08.12.2009.

They know the secret of mind-change reality.

08.12.2009.

Wilderness - The Lost Writings of Jim Morrison

Power

I can make the earth stop in
its tracks. I made the
blue cars go away.

I can make myself invisible or small.
I can become gigantic & reach the
farthest things. I can change
the course of nature.
I can place myself anywhere in
space or time.
I can summon the dead.
I can perceive events on other worlds,
in my deepest inner mind,
& in the minds of others.

I can

I am



Moć


Mogu zaustaviti zemlju u
njezinoj putanji. Kad hoću
plavi automobili nestaju.

Mogu postati nevidljiv ili sićušan.
Mogu postati golem & dosegnuti
ono što je najdalje. Mogu promijeniti
tijek prirode.
Mogu se pojaviti bilo gdje u
prostoru ili vremenu.
Mogu prizvati mrtve.
Mogu vidjeti događaje u drugim svjetovima,
u svom najdubljem unutrašnjem umu,
& umovima drugih.

Ja mogu

Ja jesam

04.12.2009.

Katarza

Praznina.
Pokušala sam toliko puta do sada.
Uvijek iznova tražeći neki bolji, jasniji motiv. Motiv za Traganje. Savršen motiv.
Lebdio je tako blizu mene.
Nisam mogla da ga zamislim. Nisam mogla da dotaknem. Samo sam ga osjećala.

Želim da prestane.
Da uživam u vlastitom neznanju, strahujući ispraznog pogleda.
Misli me plaše. Ne želim da mislim.

Želim da pobjegnem.
Nalazi me iznova, ne poznajem Skrovište.
Sva mjesta su pusta, i sve ulice su mračne.

Kuda pobjeći, kada bježiš od sebe?

02.12.2009.

Eros, ljubav

Šta je ljubav? Kako pronaći Erosa*, koji više nema krila, usred tolikih i toliko različitih verzija koje nam nudi moderno društvo?
U osnovi, izgleda da se značenje ljubavi proširilo do nezamislivih granica, nudeći svaki put sve više izražajnih mogućnosti. Ali ako imalo počnemo analizirati, stvari nam postaju sve manje jasne.
Možemo li ljubavlju zvati običan sudar tijela, toliko opjevan liberalnim običajima? Ili možda ljubavlju zovemo česte promjene ili izmjene koje izazivaju zadovoljeni, zasičeni instinkti mladih i onih manje mladih koji više ni u čemu ne vide ništa zanimljivo ni privlačno? Jesu li ljubav brojna skretanja kojima se pokušava prekriti nedostatak pravih osjećaja, emocionalna praznina?
Spadaju li u  ljubav kupnje-prodaje, odnosi koji traju jedan dan, veze koje pucaju i pred najmanjom neprilikom? A šta reći o progresivnom trošenju koje vodi od oduševljenja do apatije, te od apatije do mržnje? Mogu li zaborav i ravnodušnost zamijeniti ljubav?
Eros ne odgovara na moja pitanja. Pažljivo pogledajte njegova slomljena krila... Iz korijena iz kojeg je nekada izlazilo njegovo sjajno perje sada izlazi jedna kap, mješavina krvi i suza bez izvora. U sjaju te kapi odražavaju se stare slike, koje su me, kada sam ih ugledala, primorale da se opet zapitam o Ljubavi.
Svima nedostaje taj snažan osjećaj koji obasjava pogled onoga koji ga nosi i koji istom snagom prosvjetljava sve što dotakne. Želim ponovo pronaći bezgranični entuzijazam zaljubljenih koji žive u svijetu kao da je samo za njih stvoren, koji ne podnose prepreke i osjećaju se sposobnima suprostaviti se svim nemanima.
Šta se dogodilo s ljubavlju koja u sebi nosi sreću, zatomljeni zanos, žudnju da se raspuknemo jer je srce premaleno?
Gdje su muškarac i žena koji, prije nego nešto traže, jedno drugom nude sve što imaju?
Gdje su oni koji znaju opraštati, nadati se, uzdati se, razumjeti, vidjeti dalje od dva tijela osuđena na starenje? Gdje je uzvišena sigurnost da smo našli biće koje nam je nedostajalo da upotpunimo naše postojanje na ovom svijetu?
Gdje se sakrio jezik bez riječi, a opet toliko bogat i izražajan, jezik onih koji dijele istu iluziju, istu nadu? Gdje su izvanredni detalji, težnja ljepoti, pažljivo poštovanje, uvijek obnovljena zahvalnost onoga koji voli i koji zna da je voljen?
Gdje su ostali ljubavnici koji su postigli čudo da zaustave vrijeme, izbrišu prostor i preplaše samu smrt? Gdje pronaći one koji su sagradili oltar od svoje veze, predanosti, vjernosti, od svoje iskrenosti?
Eros i dalje ne odgovara. Ipak, u njemu se nalazi rješenje mojih pitanja. On također po svijetu traži bića koja će nadahnuti tim osjećajem zbog kojeg postoji. I vjerovatno su mu ta bića puno bliža nego ja sa svojim pitanjima.
No, tek kada bude mnogo onih koji žive neopisive vrhunce toliko uzvišenog osjećaja, Eros će ponovo zadobiti svoja krila i ponovo letjeti zrakom, bodreći i zaštićujući Ljubav onih koji vole.


* Eros
(grč. Erôs) u grčkoj mitologiji bog je ljubavi, strasti, seksualne požude i sama ljubav. 

02.12.2009.

Biti slobodan

Čini se da su zadnje godine povijesti čovječanstva usmjerene prema vrednovanju slobode kao jednog od najvažnijih životnih blaga. Tako svako započinje svoju vlastitu borbu kako bi osvojio taj vrijedni trofej. Svi žele biti slobodni, no ne misle da sloboda vrijedi u onoj mjeri u kojoj se može korisno upotrijebiti.
Zanimljiv prizor koji danas možemo vidjeti podsjeća na prizor tragača za zlatom iz prošlih vremena, ali sa značajnom razlikom: bojim se da su tragači za zlatom znali zašto žele zlato i imali su smišljenih hiljadu načina kako će zlato iskoristiti ukoliko pronađu taj toliko priželjkivani materijal.
Danas, naprotiv, skoro niko ne zna zašto želi slobodu; najviše će ih reći "da čine ono što im je volja". Ali sloboda koja je jednostavno sloboda na način anarhije bez sadržaja i cilja stvara primjer škrca koji očajnički gomila bogastvo, dok u međuvremenu živi u bijedi. Nijedan škrtac nije sposoban objasniti zašto niti za koga gomila svoje bogatsvo; njima vlada samo želja za posjedovanjem.
To je problem današnice: svi žele slobodu, svi je traže za sebe i za druge, ali niko se ne usuđuje upotrijebiti je, a još manje dozvoljava drugima da je upotrijebe. Niko se ne usuđuje obvezati slobodnom odlukom koja je trajna i stabilna; niko ne želi ni za šta i ni za koga dovesti u opasnost čuvenu slobodu.
Sloboda je blago rijetke primjene koja najčesće ne prelazi granice povika i protesta, iako može dovesti do nasilja protiv onih koji imaju drugačiju zamisao o tome šta znači biti slobodan i šta pretpostavlja slobodno izražavanje volje.
Plemeniti ideali, časni oblici života, uzvišeni osjećaji, vjera u Boga i sudbinu ljudi nisu izgleda navedeni ciljevi slobode.
Danas se vjeruje da je slobodniji upravo onaj čovjek koji ne obraća pažnju na sve te vrijednosti,; smatra se da vjernost nekom osjećaju ili ideji umanjuje slobodu.
Tako se sloboda svodi na mlaku potragu za određenim elementima koji pomažu da se živi razborito, ali bez ikakve obaveze: radi se o tome da se želi biti slobodan kako bi se moglo mijenjati, ali bez upuštanja bilo u promjene, bilo u nestabilne trenutke.
Živimo u svijetu slobodnih ljudi koji su slobodni sve dok ne rade ništa, a ta neaktivna sloboda skriva okrutnu stvarnost zarobljenosti, prvenstveno okovima straha, neodlučnosti, nesposobnosti odabira i življenja ideja, osjećaja i djela koji bi bili vrijedni sretnog davanja slobode stečene i iskorištene na ispravan način.
Živimo u doba ubogih škrtaca koji umiru od gladi gledajući vlastito bogatsvto, koji više vole beznadežnu tjeskobu nego potrošiti jedan jedini novčić svoje slobode.
I evo nas je još jednom materijalistički kriteriji doveo do pogreške da sve stvari prosuđujemo na isti način.
Sloboda nije gomila zlata koja se smanjuje u mjeri u kojoj se troši, već naprotiv, to je ljudsko stanje, vrlina duše koja raste s njenom stalnom upotrebom.
U čemu možemo pogriješiti ako se obavežemo? I ko nam tvrdi da ne griješimo bježeći od stalnih kompromisa? I nije li možda također karakteristika slobode priznati počinjene greške i ispraviti ih jednom kad ih se prizna?


- Chapter 29 -

\\ 1

\\ 2
Najopasnija je ona tamnica koje nismo ni svjesni, mrak na koji smo navikli, tama s kojom smo se pomirili, crna srca koja smo uzeli za prijatelje, mračna pera kojim punimo vlastite umove i mračni umovi koje smo uzeli za mentore.

\\ 3
Čovjekov glavni zadatak u životu je da sebe kao ličnost rodi, da postane ono što potencijalno jeste. Najvažniji proizvod njegova truda je njegova vlastita ličnost.

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
10260

Powered by Blogger.ba